Home / Arheološki lokaliteti

PD Team work

O društvu
Video

Statistika

Članova : 3232
Sadržaj : 834
Web Linkovi : 37
Posjete Sadržajima : 2608001
Arheološki lokaliteti PDF Ispis E-mail
Kada se govori o arheološkim lokalitetima u okolini Maoče, može se reći da ovo područje u svakom slučaju nije dovoljno istraženo. Jedan manji broj nalazišta koji je otkriven odnosi se uglavnom na srednji vijek. Arheolozi Zemaljskog muzeja iz Sarajeva, koji su boravili na ovom području (mr. Lidija Fekež i dr.) ubilježili su u registar ovog muzeja nekoliko otkrivenih arheoloških lokaliteta.
 

 
Dolinom rijeke u smjeru Maoča - Karavlasi na parceli zvanoj Pustoline (nekad možda puste zemlje ili zemlje bez gospodara), vlasništvo Šeperović (Đulaga) Omera, izorana je iz zemlje sa dubine oko 50 cm "kosa", kovanica kojom se kosilo s lijeve na desnu stranu, a po mišljenju arheologa pripadala je 14. stoljeću.
 
U blizini ovog lokaliteta je i parcela Gornje mahale, vlasništvo Kalesić (Bego) Alije, na kojoj je iskopano 15-20 starinskih potkovica, gdje se nalazila i šljaka od topljene rude. Ovakvi ostaci otkriveni su i na lokalitetu Selišta, o kojem se priča da su tu živjeli Mađari. No i sam naziv Selišta, upućuje nas da je tu neko živio, a potom se odselio na neko drugo mjesto. Na ovom putnom pravcu nalazi se još dosta interesantnih naziva parcela, kao što su: Kuluša, Kovišta, Kaurnjače, Arnautovića tor i dr., pa iz naziva možemo zaključiti kako su dobila imena. Preko strme uzbrdice Balabanovići ide put prema Kuluši, te dalje stari karavanski put ka Tuzli. Ovaj naziv potječe vjerovatno od turske riječi balaban što znači golem, krupan, nezgrapan, ili označava neku vrstu velikih sokolova. Ovo ime susrećemo još i u Isa-begovoj vakufnami iz februara 1462. godine, gdje se spominje zemljište Balabana sina Bogčinova. Radilo se o uglednom bosanskom plemiću i vrlo bogatom čovjeku koji je rano prihvatio islam.
 
 
Još jedno usmeno predanje vezano za Mađare na području Maoče, odnosi se na lokalitet Kućišta ili Kućare. Osim tvrdnje da su tu živjeli Mađari, kažu da je postojala i mađarska crkva te jedan veoma dubok bunar, koji su navodno Mađari zasuli bakrom i srebrom kada su iz Maoče morali bježati ispred turske vojske.
Na izlazu iz sela pored Rašljanske rijeke, nalazi se lokalitet Gradina, vlasništvo Lević (Salko) Saliha. Nazivi mnogih gradova i sela, zatim nazivi tvrđava iz srednjeg vijeka, imena brda, potoka i rijeka u svojoj osnovi imaju riječ GRAD, koju srećemo širom Jugoslavije i u gotovo svim slovenskim zemljama. Riječ je praslavenskog porijekla, a njeno najstarije značenje je "ograđivanje", odnosno "ograđeni prostor" . U tom smislu možemo posmatrati i uzvišenje Gradina ili obližnje selo Ograđenovac.
 
Gradina je veoma zanimljiva po svom izgledu i mjestu na kojem je locirana. Naime, radi se o krečnjačkom uzvišenju, visokom oko 30-40 metara sa dvije nepristupačne strane, dok se na trećoj vezuje za brdo sa kojeg se pruža lijep pogled prema Brčkom. Na vrhu ovog uzvišenja nalazi se zaravan (plato) u prečniku oko 50 metara, dok su oko njega dva opkopa, jedan širi sa blagim usponom i drugi uži, sa okomitim usponom. Nažalost, ovdje nema tragova dalje izgradnje grada, tvrđave ili kule. Da li se odustalo iz nekih strateških razloga, čestih ratova ili kako kaže usmeno predanje zbog nekih velikih vremenskih nepogoda koje su zadesile ovaj kraj, ostaće nepoznato.
 
Sjeverno od Gradine, na udaljenosti 60-70 metara, nalazio se stećak oblika sanduka, oštećen i prijavljen bez natpisa ili ukrasa. Nekropole stećaka još su registrovane na lokalitetima kod sela Islamovac (oko 10 komada), parcela Kljenovac (dva komada), vlasništvo Numanović Asima, ali su svi uništeni. I na kraju tu je lokalitet Vrelo, gdje se u jednoj šumi nalazi Mađarsko groblje sa nizom nadgrobnih ploča. Na njima su pretežno uklesane razne vrste krstova, a tu je i jedan stećak u obliku sanduka ili "sehare", takođe oštećen. U nekim narodnim predanjima za bogumilsko stanovništvo ostao je naziv Mađari. Toponimi koji ukazuju na postojanje stećaka i Mađara na području Maoče su malobrojni i odnose se na lokalitete kao što su Mramor, Mađarsko groblje, Mađarska banja i sl.
 
Svi ovi stećci ukazuju na to da su na ovim prostorima boravili bogumili (patareni), odnosno Crkva bosanska. Istorijski dokumenti pokazuju da su župe Usora i Soli bile među najjačim uporištem bogumila od 12. pa sve do sredine 15.stoljeća. Već 1225.godine Usora i Soli se spominju kao područje "zaraženo heretičkom opačinom".
 
Na ovako mali broj stećaka na ovom prostoru uticalo je i to što je ovo područje dugo vremena bilo pod dominacijom Ugarske koja nije tolerisala bosansku crkvu ni srednjovjekovnu bosansku državu.Ipak i ovaj mali broj nekropola ukazuje na postojanje naselja, koja su morala biti na ovim prostorima.
 
Narod ih još naziva skupnim imenom “mramorovi”, prema grčkoj riječi mnimourion, odnosno latinskoj memoria – što u oba slučaja znači uspomenu, spomenik. U doba kada su bili postavljeni na grobove, oni su nazivani “bilig”, dakle obilježje (groba), što je opet u smislu spomenika. Riječju stećak se kod naroda u Hercegovini naziva samo usko i visoko “stojeće” kamenje, ali je u 19. stoljeću taj naziv prihvaćen u nauci kao opći pojam.
Veoma su zanimljivi i zapisi nađeni na stećcima, o čemu je pisao Mak Dizdar. Evo jednog zapisa sa stećka koji se nalazi u Radmilji. Zapis iz 1422. godine glasi:
 
“A se leži Asta, Bogčina Zloušića kšći, a ne leži mi se. Kako bih rado sad pred vetće s tebom krojz livade projšetala i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala. Pa da i nebo pukne. Ne bi mi bilo žal, ni stid.
Namjerniče, ne tiči mi kam, nek oni koji netčine utčine tšto ja ne utčinih, jer ja tek sad znam kako dušu perže neispunjena davanja 1422 ljeta, kad se radovaše sretni, a ja zmreh”.

Posljednji registrovani arheološki lokalitet nalazi se u dolini Islamovačke rijeke pod nazivom Čaprezovača ili Police. ( U općini Livno postoji selo pod imenom Čaprazlije). To je ručno udubljenje u stijenu oko 1 m, kvadratnog oblika, te 4 m u širinu i oko 2 m u visinu. Na sredini ovog udubljenja ima još jedno manje, 50x50 cm, dok je ispred pećine zaravan oko 20x10 metara. Mišljenje je stručnjaka koji su studirali srednji vijek, da je ova pećina služila kao molitveni oltar, kada su se kršćani krili po šumama i špiljama, da bi vršili svoju bogomolju - svetu misu.

Nešto niže od ove pećine na parceli Luka vlasništvo Karamujić Muhameda, pronađeno je malo srednjovjekovne keramike.
 
Druga pećina, zvana Harambašina, je vlasništvo Trumić (Novalija) Ibrahima, a nalazi se nešto naviše od "molitvenog oltara" i priča se da je bila Harambašin magacin. Unutrašnji dio je klesan, što se vidi po tragovima alatke kojom je rađeno. Na sredini se nalazi veliki ravni kamen koji je mogao služiti kao trpeza. Na samom ulazu u pećinu sa desne strane uklesana je ženska figura veličine 60 do 80 cm, iako oštećena, još uvijek se može raspoznati. I u samoj unutrašnjosti pećine, na zidovima, postoji nekoliko manje prepoznatljivih klesanih detalja.
 
Od ovog malog broja spomenutih arheoloških lokaliteta u Maoči i njenoj okolini ostalo je bezbroj neispitanih lokacija, kao i neistraženih pećina i špilja koje čekaju da ugledaju svjetlost dana.
 
Iz knjige "Maoča kroz historiju" Autora Bašić N. Nedžada
 

Slučajni Video

 

Radio stanice